|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Perspektiva novorođene vampirice Bree koja biva ubijena nedugo nakon preobrazbe u vamipra uz događaje iz njenog života prije istog događaja.
In the memory you’ll find me.
The darkness holding me tightly,
until the sun rises out.
~Sjene prošlosti by Shadows
~First Twilight by Kaia
~World of someone very special by Azra
~The heart of ice by Michael
~Forks Forum - prvi hrvatski Twilight forum
Vrata tramvaja su se otvorila. Zapuhnuo me ledeni vjetar. Skrila sam promrzle ruke u džepove i izašla. Toplina je postupno oslobađala prste iz okova hladnoće.
Vjetar mi je ošinuo lice nevidljivim bičem zadajući jednako vidljive, bolne udarce. Taj je nevidljivi bič imao učinak usisavača koji me vratio u sadašnje vrijeme. Poput onih vremenskih mašina iz filmova.
Prečesto sam se gubila u mislima... i bila sam svjesna toga - tek onda kada bih se vratila u stvarnost. Moje, već poznato, nepovezano pričanje, bilo je posljedica upravo tog gubljenja kao i uzrok meni upućenim pogledima neshvaćanja ili gore – opaskama. S tim mogu živjeti. Bez maštanja, prisjećenja i uspomena ne bih mogla. U njima žive osobe koje zapravo ne poznajem, ali su svakako dio mene i to ne mogu promjeniti. Kada bih ih zaboravila nestao bi smisao... života? Ili je to preteška riječ? Prilično sam sigurna da nije.
Ubrzala sam hod. Sada je doslovno graničio sa skakutanjem.
-Skakutanje! - osmjehnula sam se ispod kariranog šala. Ta me riječ podsjetila na Marie Ann. Bila je sitno građena i vrlo živahna. Tata ju je uvijek uspoređivao sa skakavčićem. U mislima sam, po tko zna koji put, postupno stvorila sliku njenih nasmješenih očiju. Očajniči sam se trudila zapamtiti svaku pojedinost na njenom srcolikom licu. Najbolji rezultat je izgledao poput stare, izblijdljele fotografije.
Zakoračila sam pod nadstrešicu zgrade u kojoj se nalazio stan Tanakovih puštajući vjetru da prohuja pored mene i pronađe novu žrtvu. Pritisnula sam dugme na interfonu smješteno pored pločice s natpisom Tanaka.
-Tko... ? - javio se visok ženski, pomalo djetinjast glas.
-Bree! Otvaraj! Dosegla sam temperatutru duboko smrznute hrane, slobodno pripremiš prilog i ubaciš me u mikrovalnu! - prekinula sam Ling.
Usljedio je mrvicu iritantan, ali neopisivo drag smijeh zaglušen prodornim zvukom. Otvorila sam teška vrata koja su pritom zaškripila. U zgradi je bilo znatno toplije.
Ušla sam u lift i zgrozila se zbog odraza na velikom zrcalu. Pod ultra jakim svijetlom svaka je nepravilnost lica dolazila do izražaja. Brzo sam se okrenula tiho se smijući svojoj nagloj reakciji. Vrata lifta su se otvorila i pred njima me čekala Ling. Pedalj niža od mene, s ugljeno crnom kosom, baš poput moje i izbljedljelim ružičastim pramenom koji je sada bio gotovo neprimjetan, ali mi je svaki put upadao u oči. U bademastim očima smještenim nad blago naglašenim jagodicama primjetila sam čudnu strepnju koju sam gotovo odmah zanemarila.
U sobi je bilo pretoplo. Pozdravila sam Bena, brata Ling Sue, koji je kao i obično nepomično zurio u ekran s prstima na tipkovnici. On je imao američko ime, na sreću. Doživjela sam niz neugodnosti zbog svoje nesposobnosti da zapamtim imena godspodina i gospođe Tanaka, pa su mi naposljetku rekli da ih jednostavno mogu zvati gospodin i gospođa Tanaka. Umjesto uobičajnog odzdravljanja bez pomicanja pogleda, ustao je , nasmješio se i pozvao me u dnevni boravak. Pokušala sam prikriti blagu šokiranost koja je u trenutku prešla u sumnjičavost.
U dnevnoj sobi tek je usljedilo istinsko čuđenje.
Mama, koja sjedila pored gospođe Tanaka, smješila mi se sa suznim očima. Zavaljen u fotelji sjedio je gospodin Tanaka. Ben se smjestio pored Ling na čupavom tepihu pokraj električne peći.
Imala sam osjećaj da sam poprimila oblik ogromnog upitnika.
-Bree, dušo, sjedi. - mama je potapšala mjesto na trosjedu.
Nesvjesno sam ju poslušala.
Bilo me strah.
-Davno sam ti obećala, - započela je tiho- da ću učini sve u svojoj moći da upoznaš svoje roditelje. -
Javio se dobro poznati osjećaj. Poput uboda velikog žalca u grudima. S druge strane gorjela sam od znatiželje da čujem što ima za reći. Željela sam ih upoznati... u gotovo istoj mjeri koliko i nisam. Nije li to san posvojene djece? Gdje je sada Marie Ann? Usredotoči se. Brecnula sam se na samu sebe. Još jedno gubljenje u mislilma bilo je na pomolu.
-Znaš da te ne bih iznevjerila. Tražila sam i čekala. Čekala vrijeme kada ću biti sigurna da si spremna. Sada jesi, znam to. - suza joj je kliznula licem.
Djelovalo mi je nestvarno. Poput scene iz davno odgledanog filma ili zapamćenog sna. Čak sam se zapitala proživljavam li upravo lucidni san o kojem sam nedavno čitala. U njemu si svijestan da sanjaš, a ono što sanjaš se čini stvarno. To bi sve objasnilo.
Misli su mi krenule drugim tokom, a teorija o lucidnom snu bila je zaboravljena.
-Pronašli smo ih... upoznat ćeš ih. - natjerala se na smiješak.
Nisam znala kako trenutno izgledam. Iskreno, nije mi bilo ni bitno.
Umjesto da se množe brzinom svijetlosti, misli su mi bile prazne. Nešto poput kratkotrajne paralize mozga.
Umjesto da krene bujica riječi, razmišljala sam o očima prekoputa mojih. Bile su vlažne... i sjajne. Tople smeđe boje. Osjetila sam ugodnu toplinu oko srca. Rana od žalca je na trenutak popustila. Željela sam zadržati taj osjećaj.
-Dušice? -pogled joj je poprimio dozu zabrinutosti.
Nisam mogla govoriti. Zato sam ju jednostavno zagrlila. Brzo, snažno... uz jecaj.
***
Ležeći na krevetu gledala sam u strop svoje sobe.
Čudan osjećaj zatupljenosti nije popuštao od jučer popodne , kada sam saznala da ću ih upoznati, do jutos. Bila sam sigurna da neće popuštati još neko vrijeme. Uspjela sam zaspati u komadu dva i pol sata.
San je bio sličan onim prošlim koji su se javljali u različitim razmacima. Ne prečesto,
nisu bili uvijek isti, prije slični i nisu me plašili.
Sanjala sam da padam. Da padam kroz crnilo koje se najednom pretvara u svijetlost. Kroz čitav san dominiraju dva osjećaja. Očaj... i neopisiva sreća na kraju. Mir.
Poželim se probuditi tijekom crnila, ali želja da osjetim svijetlost je mnogo jača.
Danas je bio utorak , a upoznavanje je bilo zakazano za petak.
Znala sam da to nije dobro, jer će period između biti obilježen razmišljanjem koje će me
iscrpiti, a odmoriti se, zbog istog tog razmišljanja neću moći.
Prvi put u dvadeset i četiri sata pomislila sam na Davida. Očekivala sam da će izgledati nebitan pored svega ovoga. Štoviše, priželjkivala sam to.
Razabrala sam misli i shvatila da nije. Čak sam poželjela da je tu. Baš to. I bilo mi je čudno, ali trebao mi je. Pokušala sam se uvjeriti da to nije zbog njega, već zato što mi treba netko. Dio mene je prezirno frknuo.
Nisam se osjećala tužno zbog toga. Znala sam da ga mogu imati pored sebe kada god hoću... jer on to želi više od mene. Tek je ova misao donijela prividni osjećaj tuge.
I ja sam željela željeti onako kako on želi. Nikada nisam. Vjerovala sam da mi treba samo poticaj i da sam nadomak tome, a ovaj osjećaj želje da je tu bio je znak da sam blizu.
Postala sam svijesna činjenice da ću ga danas vidjeti, kao i činjenice da mi je misli barem nakratko zaokupila druga tema.
Začudo, obavilo me neko poletno raspoloženje. Skočila sam iz kreveta , pomakla zastore i otvorila prozor.
Iz daljine je dopro smijeh zaglušen škripom guma. Zaškiljila sam zbog iznenadne svijelosti i blago se nasmješila sunčanom zimskom danu.
Začula sam vrisak.
Usljedila je naredba.Podjelili smo se u dvije grupe i razdovojili.Pokušali smo se držati nerazrađenog plana.Unezvjereno sam gledala oko sebe ni sama ne znajući što očekivam.
Još jedan krik.Prepoznala sam ga.
-Natalie.-
Istog trena začula sam grleno režanje.Okrenula sam se.Prije no što me oborio na snijeg,uspjela sam uhvatiti bijesni pogled u staklenim očima s mjesečevim odrazom.
Iskešeni zubi krenuli su na mene.Bolno zavijanje s drugog kraja proplanka odvratilo je pažnju stvorenja.Potrčalo je svom brzinom.
Ustala sam i pobjegla premda sam toga postala svjesna tek kada sam došla do druge čistine.Ugladala sam nju.
-Zbog nje?- istog trena prostrujala je misao.
Gledala sam kako grčevito stišće kamen.Što pokušava?
Htjela sam ju mrziti tog trenutka.Bezuspješno.Očekivala sam burniju rekaciju...od same sebe?
I dalje sam bila sasvim mirna.Iščitavala sam preplašenu grimasu njenog lica.Pratila je svaki pokret žutookog.Na trenutak,jedan,nevažan trenutak,u preplašenom licu, prepoznala sam sebe.
-Sebe nekoć.- ispravila sam se.
Tjedan dana prije.
-Bree,dušice,nasmješi se mami.Pogledaj ovamo!- začula sam mamin glas iz dnevne sobe,zaglušen šuštanjem.
-Ne,Bree!Pričekaj,prvo dolazi želja,a onda puhanje svijeće!-okrenula sam očima.Koliko dugo?Uzdahnula sam.
-Mama,bas je preglasan!Smanji!-
-Bree,molim te dođi vidjeti...samo ovaj dio!- molećivo me dozvala.
Ponovno sam uzdahnula.Koliko god voljela tu ženu,mislim da nikada neću shvatiti njenu zaluđenost tradicijom.
Odložila sam lektiru na stol,ustala se i produžila do dnevnog boravka.
Mama je sjedila ispred televizora ozareno gledajući u ekran – točnije rečeno – u deset godina mlađu sebe i mene kao petogodišnjakinju.Na svaki moj rođendan gledala je istu snimku - moj prvi snimljeni rođendan.
Gledala sam u lice crnokose djevojčice,zagledane u svijeću,čekajući da odgovori.
-Ne znam...-stidljivo je pognula glavu.
-Rođendanska želja!Moraš znati što želiš!- slika na ekranu se zatresla.
-Želim...- zastala je -želim da duugo živim...i da nikada ne umrem.I ti mama...i tata...- svi prisutni su ušutjeli.Široki osmijeh s maminog,deset godina pomlađenog lica je lagano nestajao.Virnula sam prema mami - onoj izvan ekrana.Ozarenost je nakratko zamjenila sjeta.
Vratila sam pogled na ekran.
-Br-Bree,dušo,- smeteno je prekinula tišinu pokušavajući se nasmješiti -puhni svijeću sada.-
Prostoriju je ispunio pljesak nebrojnih dlanova.
-Mama- kimnula je glavom – idem do Ling.Zamolila me da dođem pogledati igricu koju je napravio njezin strariji brat - složila sam grimasu koja je trebala prikazivati lice osobe koja se dosađuje.
-U redu- nije pomjerila pogled s ekrana.Prije no što sam izašla upitala sam treba li joj što.Nije odgovorila potvrdno.Izašla sam stavljajući slušalice u uši.Pričekala sam tramvaj skakućući u pokušaju da se zagrijem.Dok smo se vozili,kao i obično,brojala sam stupove i stabla.Navika.Besmislena,nepotrebna i frustrirajuća navika.Opet,nisam je se mogla osloboditi.
-Pričekaj,prvo dolazi želja,a onda puhanje svijeće! – izronila je poznata rečenica između sedmog i osmog stabla.Zaklopila sam oči potežući šal preko usana.
Dobro sam znala,i sada,deset godina poslije,razlog zbog kojeg sam zaželjela, čini se,pomalo jezivu želju.Bila sam petogodišnje dijete,istina.Nisam znala kako će to drugima izgledati,ali nisam tek tako mogla zaboraviti sve što se događalo unazad pola godine od svog petog rođendana.Taj dio života,kojeg se ne sjećam potpuno jasno, obilježila je sestrina smrt.Blizanka.Još jedna nevina duša,nepošteno oteta iz ruku života.Nastojala sam ne razmišljati...ne prisjećati iz straha da se ne izgubim za vrijeme tumaranja kroz godine osuđene na nepovrat....uzalud. Odustala sam.Uvijek će biti prisutna.
Marie Anne.
Ove me godine nitko nije pitao za želju premda mi njeno ispunjenje očajnični treba.Možda se boje?Vjerojatno.
Obrisala sam zamagljeni prozor tramvaja prateći pritom putanju kapljica stvorenih iz ničega.Pogled mi je zastao na upadljivoj reklami što se prikazivala na jednom od mnogobrojnih ekrana iz izloga prodavnice elektrotehničkim uređajima.
Vaš će se život zasigurno promjeniti.